Na pomen tvog imena
ja još uvek plačem,
ni videli se nismo
a upao si u sve moje pore,
postao moj smisao i sve moje
i ja se sada, bez tebe osećam
kao ogoljeno stablo bez kore.
Na pomen tvog imena
sruše se svi moji snovi o sreći,
oni što ih sama u mislima skrojih,
gde sam te stavila na tron naše ljubavi
ne pitajući da li sam i ja san snova tvojih.
Ili si samo hteo
da na trenutak budem zamena,
za nekoga koga zaboraviti ne možeš,
i još se sećaš njene kose,
njenih belih ramena.
Osećam da je došao čas
i moram da sa svog sanjivog neba sletim,
i grozno nek sam prokleta
ako te se više ikada setim.
Нема коментара:
Постави коментар