Otkud sam znala
da ću te zavoleti ovoliko.
A počelo je bezazleno:
jedan pogled, osmeh i sanjivo veče...
Otkud sam mogla znati
da će tvoje ćutanje sada
ovoliko da me peče.
Smejem se evo
i plačem u istom času:
smejem se što mi se učinilo
kako nam se ljubav radja,
a plačem jer vidim;
sreća se ipak samo drugima dogadja.
A onda opet
nešto poput osmeha na mom licu;
odlutam u snove o nama
pa mi se ,evo, i noćas čini
kako se visoko gore, medju zvezdama
naše senke ljube na mesečini.
Нема коментара:
Постави коментар